“Svaki put sam nakon plesne radionice ushićena. Ushićena sam sobom, curama i tobom. Sobom jer izađem kao nova osoba: još jedan sloj straha ili nesigurnosti ili nevjerovanja u samu sebe nestane, osjetim se kao neki predivni cvijet koji je dobio toliko potrebnu vodu i rasklopio svoje predivne latice. Sve što je tako duboko pohranjeno u meni: moja ženstvenost, ljepota i hrabrost za uranjanje u novo ti tako jednostavno izvučeš iz mene. Ti nas doista vidiš. Vidiš i ono što mi ponekad teško vidimo. S mene si skinula teški olovni oblak koji me je pratio. Pustila si mi dugu u život kada je počeo ozbiljno siviti. I ne samo to, pomogla si mi da rušim granice u sebi, da izlazim iz sigurnih mjehurića, da uzdignem glavu i vidim koja sam faca, da dobijem nova krila. Moj život je dobio bolji smisao. Život koji se živi i osjeća, život koji pršti radošću. Život u kojem shvatiš da si ti glavni glumac, da ti sve možeš, život koji je predivan… Rekla si da se nekad više bojiš kad mi nastupamo i da se diviš našoj hrabrosti. Ja se divim tebi koja nam daješ svoju silnu ljubav na tako predivan način, kroz ples, učeći nas istovremeno da budemo i hrabre, i moćne, i nježne, i ranjive, i prekrasne. A za to je potrebno veliko srce i još veća ljubav. Oduševila si me na neopisivo puno načina i zato ti hvala što si postala dio mog života.“