Strah od Promjena

Nije li život sam po sebi stalna promjena? Sve se mijenja, iz minute u minutu, ništa ne miruje, sve se kreće. Kako to da se onda tako bojimo tog kretanja/promjene? Zašto je tako teško puštamo u svoj život. Što je toliko strašno što se može dogoditi, u koju smo to laž povjerovali? Da nismo sposobni prilagoditi se? Da ne smijemo griješiti? Koliko straha i opreza kod donošenja krive odluke, skretanja u krivu ulicu… Ne shvaćajući da je jedina greška ne donositi odluke, šaptati sebi da ne možeš… Kako ne možeš? Stvorena si da možeš! Kreirana si od „mogu i postoji“. Svaka tvoja stanica u tijelu može i zna i djeluje. Kako smo povjerovali u tu laž da ne možemo?
Bojiš se grešaka? Obećajem ti, radit ćeš ih stalno… do smrti… Jer su dio učenja. Jer su padovi dio ustajanja. Ali ne brini….
Što „promjena“ znači? Znači dozvoliti da ti se dogodi nešto što još nije do sada, možda neka nova emocija, novi susret… Promjena je krenuti izražavati se ako nisi do sada, promjena podrazumijeva iskoračiti iz svoje sigurne zone i ući u nepoznato. A nepoznatog se bojimo, jer je… nepoznato! Nema uputa, nema google mape i ne znaš nekad čak niti gdje ćeš stići (a kamoli kojim putem ćeš do tamo) to je tako sklizak teren… I kao da nije dovoljno „opasan“ sam po sebi, tu postoji otežavajuća okolnost, a to je – „što će selo reći“. Kako će moja okolina reagirati na taj novi moment u mom životu. Neminovno je da se neće svima dopasti. Jesam li spremna prihvatiti tuđe odbacivanje i kritiku?
Pa sve to zajedno pomiješano sa strahom od donošenja krive odluke… a što ako prođem kroz sve to, a zapravo napravim „fatalnu“ pogrešku?
I zbog svih tih pitanja, strahova i sumnji u sebe, u život, ostajemo tamo gdje jesmo, zatočeni u svojim malim okvirima.
Netko može dugo trpjeti, netko kraće… Ali svi se moramo suočiti sa svojim strahovima, kad tad. Rijetko sami odaberemo taj put, najčešće nas život dovede pred zid- nekad bolnim raskidom nekog odnosa, nekad kroz bolest…
Odlučila sam slušati svoje impulse, znakove tijela i srca. Odlučila sam ulaziti u izazove sama, ne čekajući da me život zvekne po glavi. Da li me strah? O da…. ponekad me strah. Nema garancije, ali nema je ionako, zar ne?
„Turning toward what’s hard and scary and vulnerable is not a default choice (at least it’s not mine). But over the years I’ve learned that the energy I spend trying to avoid my fear is best spent walking right toward it with an open and willing heart. Easy? Heck no. Does it get easier? Not always. Worth it? So far it’s been worth it every single time“ Brene Brown
Vidjela sam svoju objavu od neki dan, gdje je moja slika na kojoj imam dvadeset pored fotke gdje imam četrdeset. I zamislila sam da su se njih dvije zaista susrele, da zaista stoje jedna pored druge. Pitala sam se što bi ta dvadesetogodišnjakinja vidjela u toj četrdesetogodišnjoj ženi? Pokušala sam se sjetiti sebe tada i mogla sam ući u njenu kožu i iza njenog pogleda…. I odahnula. Jer sam gledala u tu četrdesetogodišnju sebe i osjećala se sigurno. Osjećala sam je čvrstom i stabilnom. Zamišljam kako se ta dvadesetogodišnjakinja, koja je tada bila prilično nježna, uvukla toj četrdesetogodišnjakinji u zagrljaj… i kako je stigla kući.
Napokon.
Promjene? Neminovne… neizbježne. Otpor prema njima najviše boli i košta. Stvoreni smo u kretanju, rastemo i razvijamo se, stalno i nanovo….
Mijenjati se znači biti živ! Znači da struja života teče kroz nas, znači da smo u skladu sa životom, prirodom. Znači sklad (iako se nekad čini kaos) Znači disati punim plućima. Znači popeti se na najviše Himalaje svog života….
Koja odluka čeka da je se donese?
Možeš li, smiješ li… već danas?
„What if I fall? Oh, but my darling, what if you fly???“
S ljubavlju,
Petra