Što bi Ljubav učinila?

Promjena nije igra na sreću. To je proces i to je nešto što se gradi.
Želimo promjenu i nadamo se da će doći izvana… da će se dogoditi to nešto što će nas promijeniti- dobar posao, dobar partner… dobra prilika. Koliko je samo mojih poznanica na čekanju. Jer osjećaju da je tu „iza ugla“ ta promjena, evo samo što nije stigla.
Ne shvaćajući da taj ugao čeka da se pojaviš Ti. A ne da se iza ugla pojavi netko drugi.
Mi se trebamo dogoditi sami sebi. Većini to zvuči taaaako dosadno i nezanimljivo…. Dogoditi se sam sebi.
Za početak, koliko smo dobri uopće u slušanju svojih emocija, misli i znakova tijela?
Danas, uz sve te mreže gdje čovjek više nego ikad prije u povijesti ima tu izgrađenu sliku „sebe na van „ koju živi (u kojoj svatko od nas živi život iz magazina) kada je taj trenutak kad maske padnu? Da li trenutak prije nego zaspemo i ispliva osjećaj samoće, ljutnje, nezadovoljstva, nemotiviranosti?
Možemo tako sve dok nas smrt ne rastavi. Ili nas bolest ne opomene.
Bolest nije kazna. Smrt nije kazna. Nismo djeca koja će dobiti ukor ako se nismo vladali dobro, ako nismo ispunili očekivanja nekog višeg od nas samih.
Ta ideja kazne samo tjera strah. A strah nije dobar temelj za promjenu.
I sad dolazim do bitnog- temelj promjene.
Što je to što te pokreće? Mene je većinu života pokretao strah. Strah da ću oboljeti kao mama ako ne živim život kakav osjećam u srcu da trebam. Motivirao me strah da ću potratiti svoj život- nema ništa gore od toga, za mene. Motivirao me strah da neću spoznati svoje potencijale.
Zamisli da odem s ovog svijeta da nisam upoznala pravu svetost ljubavi, snagu svog bića i kreacijsku poeziju života. Tragedija, ako mene pitate.
Ležala sam u kadi, pokušavajući obgrliti bol u srcu koja se pojavila. U tom trenutku sam ugledala svoj odraz na metalnom dijelu odvoda- djelovalo je kao da rađam samu sebe- raširenih nogu, držim pružene ruke u kojima je stajala moja glava. Pomislila sam wow, koja slika!
Pa da, rađanje same sebe nije izbliza lagano ni ugodno. Rađanje kao takvo je puno uzbuđenja, straha od nepoznatog, i realno, puno je boli. Ali znamo da je sam proces rađanja dio stvaranja novog svijeta. Ista stvar je kad rađamo sami sebe.
Jedan dio nas umire da bi se drugi rodio. To je proces koji žulja, koji boli koji je silno uzbudljiv i jebeno snažno nadahnjujuć….
Strah od boli je precijenjen. Bol zapravo uopće nije takva kučka koja je tu da nas muči, naprotiv. Bol je tu da nas dozove, da nas iscijeli, da nas vrati u ravnotežu, da nas transformira.
Boreći se protiv nje, borimo se protiv transformacije, borimo se protiv samih sebe…
Najveću grešku u odgoju činim kad pokušavam svoje dijete spriječiti da osjeti bol. Kao majka, želim da je stalno sretna, želim da je sve u redu, želim da je zadovoljna i sretna. Ali, ne samo da je to nerealno, nego je nesuvislo. Da li bi zaista htjela da mi dijete ne živi svoj život i da joj ukinem okuse i boje života?
Želim li da je sposobna pobrinuti se za sebe- upravo joj moram to omogućiti- da se pobrine za sebe uz mene roditelja koji će biti tu za nju kao podrška. Ne kao netko tko će obavljati stvari za nju već roditelj koji će biti tu.
Kako će inače znati da je sposobna? Ako nije okusila svoju snagu, svoju sposobnost snalaženja….
Strah više nije glavni temelj i moj motivator.
Nego nježno sadim i gradim biljku ljubavi. I krećem iz nje. Da me ona motivira i vodi.
U čemu je razlika? Zapravo je ogromna.
Kada je temelj ljubav, onda poštujem svoje tijelo. Svoje emocije. Svoje vrijednosti.
Ili ako ih još ne poštujem onda se kroz ovaj proces upravo razvija osjećaj samopoštovanja. I vide se njegovi plodovi istog trenutka. Koje divno zrcaljenje.
Kada se dijete odgaja na temeljima straha ili ljubavi… to je razlika kaveza i slobode. Nema tih riječi kojima mogu trenutno objasniti koliko je ovo temeljno, zvuči jednostavno ali je krucijalno. Sve je u tome.
U svemu što radiš pitaj se što bi Ljubav napravila. I zatim učini to.
Petra